Metodologija analize upravljanja jezikom polazi od temeljne pretpostavke da su organizirano i jednostavno upravljanje povezani, odnosno da moraju biti povezani (v. Nekvapil & Sherman 2015). Naglašavaju se dakle one metode koje omogućuju analizu konkretnih interakcija. Od svojeg početka teorija upravljanje jezikom razvijala je neke spoznaje etnometodološke konverzacijske analize (posebno na području analize ispravljačkih sekvencija) i nadovezivala se na njezine metoda. U skladu s tim teorija upravljanja jezikom teži tomu da (u idealnom slučaju) budu opisani i objašnjeni i zvukovni i vizualni aspekti koji se prirodno pojavljuju i interakciji (Marriott 1991, Neustupný 1996) te analizirani podrobni prijepisi tih interakcija.

No budući da je potrebno opisati sve faze procesa upravljanja (ne samo provedbenu fazu, kao što je slučaj u konverzacijskoj analizi), istraživanje upravljanja jezikom primjenjuje i metode koje omogućuju da se u obzir uzmu i primjećivanje i vrednovanje odstupanja te planiranje njihovih ispravaka, dakle pojave iz mentalnoga područja. Ovdje je najčešća metoda tzv. naknadni (follow-up) intervju. Tijekom toga intervjua istraživači sudionicima puštaju snimljene interakcije i traže od njih da sami rekonstruiraju pojedine faze upravljanja jezikom koje su se u dotičnoj interakciji pojavile. Primjerice pri slušanju odsječka snimke istraživač pita govornika je li, i ako jest, kako je u interakciji vrednovao određeni oblik riječi koji je upotrijebio njegov komunikacijski partner ili on sâm, odnosno je li ga u dotičnoj interakciji uopće primijetio (Neustupný 1999).

U mnogobrojnim situacijama analitičari međutim nemaju izravan pristup konkretnim interakcijama (npr. iz etičkih ili profesionalnih razloga), pa se teorija upravljanja jezikom oslanja i o metode koje analitičarima omogućuju da se tim interakcijama barem približe na relevantan način. U tzv. interakcijskom intervjuu (Muraoka 2000, Neustupný 2003, Sherman 2006) govornici rekonstruiraju pojedinosti interakcija u kojima su sudjelovali, pri čemu se, za razliku od naknadnoga intervjua, mogu osloniti samo o svoje pamćenje (a katkad i na pomagala kao što je primjerice dnevnik). Druge su metode fokus-skupine, sustavno (samo)promatranje (To & Jernudd 2011) i ostali tipovi intervjua (narativni, polustrukturirani). Očito je da općeniti opis jednostavnoga upravljanja jezikom od strane ispitanika (tzv. sažetci upravljanja), koji ja karakterističan za uporabu ovih metoda, predstavlja metodološki problem kojemu se mora posvetiti dužna pozornost (Nekvapil 2004).

Literatura

Marriott, H. (1991). Native-speaker behavior in Australian-Japanese business communication. International Journal of the Sociology of Language, 92, 87-117.

Muraoka, H. (2000). Management of intercultural input: A case study of two Korean residents in Japan. Journal of Asian Pacific Communication, 10 (2), 297–311. PDF

Nekvapil, J. (2004). Language biographies and management summaries. Language Management in Contact Situations, III, Report on the Research Projects, 104, 9–33. PDF

Nekvapil, J. & Sherman, T. (eds.) (2015). Special Issue: The Language Management Approach: Perspectives on the Interplay of Bottom-Up and Top-Down. International Journal of the Sociology of Language, 232.

Neustupny, R. (1996). Australians and Japanese at Morwell: Interaction in the work domain. In Marriott, H. & Low, M. (eds), Language and Cultural Contact with Japan. Melbourne: Monash Asia Institute, 156-171.

Neustupný,J. V. (1999). Následné (follow-up) interview. Slovo a slovesnost, 60 (1), 13–18.

Neustupný, J. V. (2003). Japanese students in Prague: Problems of communication and interaction. International Journal of the Sociology of Language, 162, 125–143. PDF

To, C. & Jernudd, B. H. (2001). Terminological problems and language management for internet language professionals in Hong Kong. Journal of Translation Studies, 6, 95–110.

Sherman, T. (2006). Uncovering institutionally imposed norms through the interaction interview: Mormon missionaries in the Czech Republic. In Language Management in Contact Situations, 4, Report on the Research Projects, 129. Chiba: Chiba University, Graduate School of Humanities and Social Sciences, 1–12. PDF